U čaši kaleidoskop citrusa, bele breskve, zelene jabuke i neke tropske svežine poput ananasa. U ukusu suvo i sočno: kiselost je zvonka, drži celo vino kao osovina, a tropski tonovi meko zaobljuju ivice. Finiš je svež, blago slan – kao gutljaj vazduha pored okeana posle toplog dana.
Zanimljivo
U Portugaliji se Vinho Verde decenijama smatralo vinom koje se pije mlado i brzo – lagano, kiselo, za vrućinu. Ideja da lokalni Alvarinho može da leži dvadeset godina i da postaje samo bolji zvučala je otprilike kao „hajde da starimo limunadu“. Soalheiro su tu dogmu metodično lomili: njihova rezervna izdanja iz Melgasa pokazala su da granitno tlo daje vinu rezervu uporedivu sa velikim belim vinima iz Burgundije ili Rajne.
Glavna potvrda bio je vintaž 2015 – upravo posle njega kritičari su počeli ozbiljno da govore o zrenju Alvarinha duže od dvadeset godina. Pre toga region se vezivao za jeftinu flašu uz sardine na plaži; posle – za bela vina koja ima smisla spustiti u podrum.
Clássico je najpristupačnije vino linije. Ali grožđe raste na istim granitnim padinama Melgasa kao i rezervna izdanja. Znači, za cenu običnog belog uz večeru dobijate onu istu citrusnu mineralnost zbog koje kolekcionari drže starije vintaže Soalheira po dvadeset godina.
Godine 1974. porodica Cerdeira uradila je nešto što je komšijama izgledalo kao čudaštvo: svoj jedini sunčani hektar zasadila je isključivo sortom Alvarinho. U to vreme u regiji Vinho Verde loze su se puštale po ivicama kukuruznih polja, kao žive međe, a grožđe je bilo sporedna delatnost. Cerdeire su išli protiv struje – i nehotice otvorili regiji novu eru. Ime Soalheiro upravo to i znači – „sunčano mesto“.
Prvo vino pod svojim imenom João António napravio je 1982. godine u garaži gde je ranije stajao njegov crveni Ford Escort. Godine 2006. sve su preveli na organiku – prvi u regiji; sada idu ka biodinamici. Vinogradi se pružaju od dolina na 100 metara do 1100 m – to su najviše zasađene loze Alvarinha u Portugaliji, na granitu sa žilama škriljca. Godine 2018. okupili su oko sebe 150 lokalnih porodica: ljudi rade svoje obične poslove, a uveče obilaze svoje sićušne parcele, kao bašte. Danas imanjem upravljaju brat i sestra – enolog António Luís i veterinar Maria João – zajedno sa majkom. Mala garaža postala je ime po kojem se danas prepoznaje ceo sever Portugalije.