U čaši – duboka purpurna boja i arome tamnog bobičastog voća: kupina, crna višnja, crna ribizla, a uz njih se dodaju sladić, ljubičica, eukaliptus, animalne note i zemlja posle kiše. Ukus je krcat bobicama, ali ostaje lagan i živ – kiselost sve drži u pokretu i bukvalno bocka jezik. Tanini su sabrani, u finišu – blaga funky nota i slankasta dubina tamnih bobica.
Zanimljivo
Pachorra – reč koja ne pripada vinskom rečniku. Na španskom i portugalskom znači „nepokolebljiv mir“, „nežurnost“, raditi sve svojim tempom, bez žurbe.
Pravni paradoks: vinogradi Pachorre leže na brdima oko Faugèresa, na belom mermeru – to je upravo ona zemlja po kojoj se Faugères prepoznaje. Ali na etiketi stoji Vin de France, najniža kategorija francuske klasifikacije. Vinar je svesno izašao iz AOC Faugères, da bi pravio vino na svoj način, ne osvrćući se na pravila apelacije.
Aromatičnost
Aromatičnost: 4/5
Telo
Telo: 3/5
Tanini
Tanini: 3/5
Kiselost
Kiselost: 3/5
Funky
Tako zovemo „specijalne efekte” u prirodnim vinima: životinjske note, salamuru, kombuhu. Nizak nivo — skoro klasika. Visok — vino je vrlo neobično.Funky: 4/5
Alexandre Durand je odrastao u porodici vinara iz Bergeraca, ali svoju tačku na mapi tražio je dugo: sa partnerkom Sybille Baldassarre, italijanskim enologom, radili su u Dordogni, Italiji i Burgundiji. Godine 2014. popeli su se na brdo kod sela Laurens u Faugèresu, videli pogled, crni škriljac pod nogama – i ostali. „Najveći teroari sveta su na škriljcu, i malo koja francuska apelacija dostiže divlju lepotu Faugèresa“, formuliše on svoje uverenje.
Svoj domen Alexandre je osnovao 2018. i nazvao ga na oksitanskom – Pèira Levada, „podignuto kamenje“. Tako meštani zovu mermerne grebene koji izviru kroz glinu na delu njegovih parcela; na škriljčanoj polovini je sasvim druga stena i drugačiji karakter vina.
Radi sam, na 4,5 hektara razbacanih na desetak sićušnih komadića. Grožđe bere ručno, ponekad ga sam i odvaja od peteljki, vina ne bistri, ne filtrira, ništa ne dodaje. U podrumu ima samo stakloplastične tankove. Buradi principijelno nema: prvo, vina juga i bez hrasta lako odu u drvenasti ton, a drugo – „umorio sam se od pranja buradi“, iskreno priznaje Alexandre.